ŽUPAN ALADROVIĆ DAO INTERVJU UČENICIMA NOVINARSKE GRUPE TRENKOVAČKE ŠKOLE

Na stranicama Požeško-slavonske županije, dana 21.travnja 2010. godine, župan Aladrović objavio je svoj razgovor s učenicima spomenute škole kojim je oduševio svojim odgovorima prisutne učenike i svekoliku javnost. Obzirom da je tekst korigiran i upriličen za županijske web stranice, donosimo vam ekskluzivni razgovor u cijelosti.

1. Gospodine Aladrović, što ste željeli biti kao dijete?

Kao dijete često sam boravio u šumi i pomagao tadašnjim „šumarima“ u sječi. Zvali su me dalekovidni iako nisam imao očale. Obično bi se popeo na jedno drvo i motrio. Rijetko tko je imao takvu sposobnost kao ja da u zelenoj šumi ugleda čovjeka u zelenom odijelu. Tada bi hitro skočio i zazviždao poput sove, a poslije bi me „šumari“ častili i nagrađivali. Tako sam od jednoga za zasluge dobio i ovu pastirsku čašu iz 1930. godine. (Ova županova pastirska čaša, koju on s ponosom čuva, zapravo predstavlja grb Kraljevine Jugoslavije, koji je gotovo istovjetan grbu Kraljevine Srbije.
Obzirom, da je župan Aladrović početkom 90-ih godina bio aktivan član Pokreta za Jugoslaviju, pastirska čaša je dokaz da je još od mladih dana naš župan bio zadojen ovom idejom i duboko zagledan u dvoglavog orla.)
( S ponosom ju je pokazao učenicima!) E, bila su to vremena jedinstva i sloge, ali vam neću sada o politici govoriti… Nadam se da ste razumjeli da sam od ranoga djetinjstva žarko želio biti šumar i to sam 1980. godine uspio diplomiravši šumarstvo.

2. Jeste li u školi bili buntovni?

I ja sam kao i svaki normalan čovjek imao buntovne faze, a najbuntovniji sam bio u 6. razredu, ali se u ovom momentu ne mogu sjetiti zašto, jer je to bilo u šestom razredu.

3. Je li bilo nasilja u vaše vrijeme među djecom?

Naravno, ali ne u tolikoj mjeri kao danas. Obzirom da sam zbog svojih aktivnosti u šumi bio već od malena situiran nisam imao potrebe da se osobno angažiram oko vršnjačkog nasilja, uglavnom su to za mene činili drugi. Sebe samoga se sjećam kao starmalijeg dječaka kojega nisu zanimale pubertetske preokupacije. Ja gotovo i nisam bio u pubertetu koji je usporavao razvoj mojih vršnjaka tako da sam već u startu imao veliku prednost da se kao šumarski stručnjak danas nađem na ovom mjestu.

4. Što ste kao učenik radili u slobodno vrijeme?

Bavio sam se sportom, posebno rukometom u kojem sam pokazao izniman talent. Ipak, ni mogućnost profesionalnog bavljenja ovim sportom nije mogla potisnuti moju veliku ljubav; a to je neiscrpna slavonska šuma. Mojim odlaskom iz rodnoga mjesta Brodskoga Drenovca, rukomet koji je do tada bio veoma popularan se nažalost potpuno ugasio.

5. Danas vam je hobi?

Mogu slobodno reći da mi je hobi voćarstvo. Koliko to dobro radim, svjedoči i činjenica da sam se na lokalnim izborima nametnuo kao najznačajniji gospodarstvenik u ovom kraju, što govori o tome koliko nam je gospodarstvo na niskim granama. Ljudi su zamijetili da sam kao hobi gospodarstvenik bolji od profesionalaca, te su mi kao amateru dali povjerenje. Rezultate će vidjeti nakon četiri godine…ha,ha,ha…

6. Volite li čitati knjige?

Moram priznati da ih volim čitati, ali zbog brojnih obveza sve manje. Ipak, kao župan zbog kulture informiranja obavezno pročitam aktualne vijesti na internetu gdje mi među „Favoritima“ stoji stranica: JOHAN BADEN BLOG, na kojoj, dragi učenici, imate najrealniji prikaz svih najznačajnijih zbivanja u našoj županiji, osim toga, tu je i časopis „ŠILO“ koje je neizostavna literatura ne samo mene, nego i svih uvaženijih članova HDZ-a.

7. Koja vam je najdraža knjiga?

Najdraža mi je knjiga: „ KOME ZVONO ZVONI „! Iako je još nisam pročitao, njen naslov toliko me oduševio još iz školskih dana da ga ne nikako ne mogu zaboraviti. To je vjerojatno najpamtljiviji naslov neke knjige uopće, i zato vjerujem da je samo zbog naslova ta knjiga postigla takav uspjeh, pa onda sadržaj nije uopće potrebno ni čitati. Evo, vjerojatno ćete se složiti, da su glavni likovi te knjige čuli zvono kako zvoni, te su hitno sazvali sastanak, potom prebrojali prisutne i zaključili da je odzvonilo onom koji se nije odazvao.

8. Koju muziku slušate?

Obožavam tamburašku glazbu, a od ozbiljne muzike volim slušati onu glazbu iz Pink Pantera. Jedinstvena je, to prikradanje me strahovito uzbuđuje. Neodoljivo me podsjeća na krivolovca u šumi.

9. Jeste li strogi kao šef na poslu?

Mnogo sam stroži roditelj nego šef. Budući da kod kuće imam samo ženu veoma sam strog prema svojoj djeci, ali sam zato kao šef blag i popustljiv. Evo, još dok sam bio šef u šumariji nisam nikako imao hrabrosti naplatiti milijunski dug kumu Franji Luciću. Kad on onako velik stane pred mene, pa skupi obrve, iskrivi usta i stane jecati…kako, kako da budem strog prema njemu. Ili recimo dođe mi električar Gaura i umjesto 5 žarulja greškom promijeni 5 milijuna žarulja…kako, kako da ga kaznim, a čovjek je od silnoga svjetla gotovo oslijepio, te je od 5 žar. pročitao 5 mil. To mi je slabost, veoma sam osjetljiv na probleme bližnjih. Evo, sad sam morao smijeniti dr. Nakić da bi na njezino mjesto postavio šogora veterinara kojemu nije išlo.

10. Je li vas lako izbaciti iz takta?

Naprotiv! Teško me je izbacit iz takta. Ipak, kontrola emocija i stresan život od malih nogu ostavili su na mene neke zdravstvene posljedice. Ne smeta me toliko što me napao šećer, već što mi noge sve više odlaze u iks, te nakon napornoga dana izgledaju kao da sam sjahao s konja a ne izišao iz automobila. Zbog toga sam svake godine niži za jedan centimetar. Jedino logično obrazloženje dobio sam od uvaženog hadezeova psihoanalitičara dr. Grudena koji je iskrivljenje mojih nogu povezao sa sve češćim optužbama od strane oporbe, a ja reagiram na svaki prigovor tako da nesvjesno se zbijem prema tlu umjesto da skočim od bijesa i izbacim negativnu energiju u zrak. Dr. Gruden mi je predložio da se rekreativno umjesto rukometa bavim svakodnevnim penjanjem po užetu. Što mrzim, jer me ta aktivnost neumoljivo podsjeća na aktivnosti iz djetinjstva kada sam zarađivao kruh penjući se po drveću i stražario.. E, sad, moram izabrati, ili penjanje po užetu ili ću nakon 4. godine županovanja biti manji 4.centimetra, tako da ću za drugi mandat biti premalen.

11. Može li župan učiniti štogod kako bi se uredio naš prekrasni, ali zapušteni
trenkovački dvorac ?

Ne može!

12. Poštovani župane, na kraju našega intervjua možete li uputiti kakvu
poruku učenicima naše škole?

Mogu!
Učite, dobro učite, i tako ćete puno lakše uspjeti u životu ostvariti ono što želite!

KRAJ

ŽUPAN ALADROVIĆ DAO INTERVJU UČENICIMA NOVINARSKE GRUPE TRENKOVAČKE ŠKOLE

Na stranicama Požeško-slavonske županije, dana 21.travnja 2010. godine, župan Aladrović objavio je svoj razgovor s učenicima spomenute škole kojim je oduševio svojim odgovorima prisutne učenike i svekoliku javnost. Obzirom da je tekst korigiran i upriličen za županijske web stranice, donosimo vam ekskluzivni razgovor u cijelosti.

1. Gospodine Aladrović, što ste željeli biti kao dijete?

Kao dijete često sam boravio u šumi i pomagao tadašnjim „šumarima“ u sječi. Zvali su me dalekovidni iako nisam imao očale. Obično bi se popeo na jedno drvo i motrio. Rijetko tko je imao takvu sposobnost kao ja da u zelenoj šumi ugleda čovjeka u zelenom odijelu. Tada bi hitro skočio i zazviždao poput sove, a poslije bi me „šumari“ častili i nagrađivali. Tako sam od jednoga za zasluge dobio i ovu pastirsku čašu iz 1930. godine. (Ova županova pastirska čaša, koju on s ponosom čuva, zapravo predstavlja grb Kraljevine Jugoslavije, koji je gotovo istovjetan grbu Kraljevine Srbije.
Obzirom, da je župan Aladrović početkom 90-ih godina bio aktivan član Pokreta za Jugoslaviju, pastirska čaša je dokaz da je još od mladih dana naš župan bio zadojen ovom idejom i duboko zagledan u dvoglavog orla.)
( S ponosom ju je pokazao učenicima!) E, bila su to vremena jedinstva i sloge, ali vam neću sada o politici govoriti… Nadam se da ste razumjeli da sam od ranoga djetinjstva žarko želio biti šumar i to sam 1980. godine uspio diplomiravši šumarstvo.

2. Jeste li u školi bili buntovni?

I ja sam kao i svaki normalan čovjek imao buntovne faze, a najbuntovniji sam bio u 6. razredu, ali se u ovom momentu ne mogu sjetiti zašto, jer je to bilo u šestom razredu.

3. Je li bilo nasilja u vaše vrijeme među djecom?

Naravno, ali ne u tolikoj mjeri kao danas. Obzirom da sam zbog svojih aktivnosti u šumi bio već od malena situiran nisam imao potrebe da se osobno angažiram oko vršnjačkog nasilja, uglavnom su to za mene činili drugi. Sebe samoga se sjećam kao starmalijeg dječaka kojega nisu zanimale pubertetske preokupacije. Ja gotovo i nisam bio u pubertetu koji je usporavao razvoj mojih vršnjaka tako da sam već u startu imao veliku prednost da se kao šumarski stručnjak danas nađem na ovom mjestu.

4. Što ste kao učenik radili u slobodno vrijeme?

Bavio sam se sportom, posebno rukometom u kojem sam pokazao izniman talent. Ipak, ni mogućnost profesionalnog bavljenja ovim sportom nije mogla potisnuti moju veliku ljubav; a to je neiscrpna slavonska šuma. Mojim odlaskom iz rodnoga mjesta Brodskoga Drenovca, rukomet koji je do tada bio veoma popularan se nažalost potpuno ugasio.

5. Danas vam je hobi?

Mogu slobodno reći da mi je hobi voćarstvo. Koliko to dobro radim, svjedoči i činjenica da sam se na lokalnim izborima nametnuo kao najznačajniji gospodarstvenik u ovom kraju, što govori o tome koliko nam je gospodarstvo na niskim granama. Ljudi su zamijetili da sam kao hobi gospodarstvenik bolji od profesionalaca, te su mi kao amateru dali povjerenje. Rezultate će vidjeti nakon četiri godine…ha,ha,ha…

6. Volite li čitati knjige?

Moram priznati da ih volim čitati, ali zbog brojnih obveza sve manje. Ipak, kao župan zbog kulture informiranja obavezno pročitam aktualne vijesti na internetu gdje mi među „Favoritima“ stoji stranica: JOHAN BADEN BLOG, na kojoj, dragi učenici, imate najrealniji prikaz svih najznačajnijih zbivanja u našoj županiji, osim toga, tu je i časopis „ŠILO“ koje je neizostavna literatura ne samo mene, nego i svih uvaženijih članova HDZ-a.

7. Koja vam je najdraža knjiga?

Najdraža mi je knjiga: „ KOME ZVONO ZVONI „! Iako je još nisam pročitao, njen naslov toliko me oduševio još iz školskih dana da ga ne nikako ne mogu zaboraviti. To je vjerojatno najpamtljiviji naslov neke knjige uopće, i zato vjerujem da je samo zbog naslova ta knjiga postigla takav uspjeh, pa onda sadržaj nije uopće potrebno ni čitati. Evo, vjerojatno ćete se složiti, da su glavni likovi te knjige čuli zvono kako zvoni, te su hitno sazvali sastanak, potom prebrojali prisutne i zaključili da je odzvonilo onom koji se nije odazvao.

8. Koju muziku slušate?

Obožavam tamburašku glazbu, a od ozbiljne muzike volim slušati onu glazbu iz Pink Pantera. Jedinstvena je, to prikradanje me strahovito uzbuđuje. Neodoljivo me podsjeća na krivolovca u šumi.

9. Jeste li strogi kao šef na poslu?

Mnogo sam stroži roditelj nego šef. Budući da kod kuće imam samo ženu veoma sam strog prema svojoj djeci, ali sam zato kao šef blag i popustljiv. Evo, još dok sam bio šef u šumariji nisam nikako imao hrabrosti naplatiti milijunski dug kumu Franji Luciću. Kad on onako velik stane pred mene, pa skupi obrve, iskrivi usta i stane jecati…kako, kako da budem strog prema njemu. Ili recimo dođe mi električar Gaura i umjesto 5 žarulja greškom promijeni 5 milijuna žarulja…kako, kako da ga kaznim, a čovjek je od silnoga svjetla gotovo oslijepio, te je od 5 žar. pročitao 5 mil. To mi je slabost, veoma sam osjetljiv na probleme bližnjih. Evo, sad sam morao smijeniti dr. Nakić da bi na njezino mjesto postavio šogora veterinara kojemu nije išlo.

10. Je li vas lako izbaciti iz takta?

Naprotiv! Teško me je izbacit iz takta. Ipak, kontrola emocija i stresan život od malih nogu ostavili su na mene neke zdravstvene posljedice. Ne smeta me toliko što me napao šećer, već što mi noge sve više odlaze u iks, te nakon napornoga dana izgledaju kao da sam sjahao s konja a ne izišao iz automobila. Zbog toga sam svake godine niži za jedan centimetar. Jedino logično obrazloženje dobio sam od uvaženog hadezeova psihoanalitičara dr. Grudena koji je iskrivljenje mojih nogu povezao sa sve češćim optužbama od strane oporbe, a ja reagiram na svaki prigovor tako da nesvjesno se zbijem prema tlu umjesto da skočim od bijesa i izbacim negativnu energiju u zrak. Dr. Gruden mi je predložio da se rekreativno umjesto rukometa bavim svakodnevnim penjanjem po užetu. Što mrzim, jer me ta aktivnost neumoljivo podsjeća na aktivnosti iz djetinjstva kada sam zarađivao kruh penjući se po drveću i stražario.. E, sad, moram izabrati, ili penjanje po užetu ili ću nakon 4. godine županovanja biti manji 4.centimetra, tako da ću za drugi mandat biti premalen.

11. Može li župan učiniti štogod kako bi se uredio naš prekrasni, ali zapušteni
trenkovački dvorac ?

Ne može!

12. Poštovani župane, na kraju našega intervjua možete li uputiti kakvu
poruku učenicima naše škole?

Mogu!
Učite, dobro učite, i tako ćete puno lakše uspjeti u životu ostvariti ono što želite!

KRAJ

POKAJANJE

POKAJANJE

Svih 30 mjera ekonomskog programa Jadranke Kosor - Jutarnji.hr

klikni na link
Svih 30 mjera ekonomskog programa Jadranke Kosor - Jutarnji.hr

Svih 30 mjera ekonomskog programa Jadranke Kosor - Jutarnji.hr

klikni na link
Svih 30 mjera ekonomskog programa Jadranke Kosor - Jutarnji.hr

PEDOFILI U POŽEŠKOJ BISKUPIJI!??

Ovih dana problem pedofilije u Katoličkoj crkvi isplivao je na površinu poput dugo skrivane lešine na iznenađenje svih onih koji su sudjelovali u zataškavanju takvih nemilih događaja. Poznato je da Crkva ima problema s celibatom i razvratom svake vrste među klerom, međutim, isto tako, malo je prokazanih i osuđenih svećenika te se čini da su takvi uistinu pronašli utočište u Svetoj crkvi za vlastite nastranosti. Interes javnosti razgolitio je inertnost crkvene hijerarhije te zatvaranje očiju odgovornih za takvo stanje do te mjere da je na „optuženičku klupu“ postavljen čak i sam poglavar Katoličke crkve papa Benedikt XVI. koji je kao kardinal i predstojnik Kongregacije za nauk vjere stao u obranu „posrnulih svećenika i biskupa“ nauštrb žrtava tj.nevine dječice.
Dugogodišnja praksa u Crkvi je prvotno zaštita ugleda Crkve pa tek onda pijetet prema žrtvama, što je značilo da se počinitelji stavljaju pod zaštitu ne zbog opravdanja njihova čina nego zbog mnogo većega zla, a to je da bi se prokazivanjem i kažnjavanjem takvih svećenika zadale krvave rane Crkvi – Tijelu Kristovu. Ovakav srednjovjekovni pogled na grijeh unutar same Crkve otkriva činjenicu o minornosti uloge laika u samoj Crkvi i žrtvovanju onih koji su doživjeli poniženje i nepravdu od strane klera. Upravo ovakav pristup crkvene hijerarhije umnožio je ovakve slučajeve do te mjere da gotovo nemamo biskupiju u Katoličkoj crkvi koja nije ranjena ovim grijesima. Čak što više, ova popustljivost Crkve prema pedofilima svećenicima pozvala je sve one nastrane tipove koji su ušli u red svećeništva kako bi izrazili svoju iskrivljenu seksualnost sa što manje rizika da budu prepoznati i osuđeni. Eskalacija ovog problema pokušava se objasniti ,od strane crkvenih autoriteta, pritiskom ateista na ugled Crkve te pokušaj njezine diskreditacije. Međutim, pri tome se zaboravlja činjenica da je ovakva praksa zaređenih svećenika svojom učestalošću dostigla svoj vrhunac, a paralelno s tim rasla je i drskost klera koji se uljuljao u nedodirljivost habitusa smatrajući da priprosti puk nije u stanju raspoznati tko je muško, a tko žensko ispod reverende. Uz ogroman osjećaj sigurnosti takvih svećenika unutar institucija Crkve svakako da se računalo i na zatucanost puka kojeg se poučavalo na taj način da tko napada svećenika napada samoga Krista. I tako je Krist u Katoličkoj Crkvi zloupotrebljen kao zaštitnik pedofila, homoseksualaca, transvestita i drugih nesretnika.
Crkva se ne treba plašiti ateista jer najveću opasnost za njezinu vjerodostojnost predstavljaju sami klerici, i to ne samo oni koji aktivno sudjeluju u izobličavanju slike Božje nego i oni koji zatvaraju oči nad takvim pojavama ne čineći ništa do li vlastita samozadovoljavanja. Čak je i sam Benedikt XVI. na svetoj misi prilikom posjeta Malti doslovce zaspao što je vjerodostojan znak da neće imati snage poduzeti ništa oko raskrinkavanja pedofilije u Crkvi. Naši biskupi su poručili da takve svećenike prijavimo civilnim sudovima, što je jasna poruka da Crkva u Hrvata nema namjeru progoniti svećenike pedofile po crkvenim sudovima unatoč činjenici, da u svakoj biskupiji ćući barem nekoliko Čučeka u namjeri da zaskoče dijete u ime Oca i Sina i Duha Svetoga.

Ima li pedofila u Požeškoj biskupiji??
Ako ima svećenika homoseksualaca, što je notorna činjenica, onda ima i pedofila! Jer kako objasniti činjenicu da prvopričesnika na prvoj ispovijedi svećenik pita ima li dlačica na spolovilu, ili da na vjeronauku dodiruje djevojčice po nogama pod krinkom kako trebaju sjediti! Kako objasniti činjenicu da jedan uvaženi kanonik izjavi da drugom kanoniku ide namjestiti „zadnji trap“, dok se drugi kanonik divi muškim nogama ili ga pronađu u sobi u krevetu sa soboslikarom. Ili što reći na činjenicu da bogoslovi nabasaju na uvaženog svećenika preobučenoga u ženu, uredno našminkanoga s haljinicom i sličnim rekvizitima, ili što reći o susretima požeških svećenika homoseksualca i nekoliko preplanulih bogoslova iz Đakova, ili što reći o tome, da je naša biskupija postala utočište svećenika koja je postala glavna meka takvoga života unutar granica RH??
Može li svećenik koji želi biti nečija žena vjerodostojno djelovati i propovijedati Krista??
Može li svećenik koji se tobože hrva na podu župske kuće s bogoslovom, a sve pod krinkom dodirivanja mladića tumačiti Riječ Božju??? Ovdje ne govorimo o onima koji javno žive s ženama, jer je to postalo gotovo normalno, pa čak i poželjno u paraleli s mekoputenošću…
Crkva je potrebna čišćenja iznutra, stoga je prebacivati odgovornost na ateiste ili nijekati postojanje pedofilije u Crkvi javna podrška takvim svećenicima da ustraju u nastranostima i da se pri tom osjećaju vrlo zaštićeni.
Odgovornost laika za promicanje vrijednosti Evanđelja nije neznatna! Laici su dužni surađivati na dobrobit Crkve, te skrenuti pozornost mjerodavnima na sve devijacije koje narušavaju sliku o Bogu. Jasno je, da će u takvoj aktivnosti laici biti progonjeni i žigosani kao protivnici Crkve, ali je isto tako jasno da pedofili ne predstavljaju Crkvu, te da će oni koji budu sudjelovali u njihovom raskrinkavanju biti na strani Krista što je u konačnici ljudskoga života mnogo važnije.
Ima li naša biskupija snage da se odupre ovim zlima, vidjet ćemo! Za početak molimo sve čitaoce ovih redaka da svojim vjerodostojnim dojavama ( mogu i anonimne!) prijave takve svećenike našem biskupu, pa makar se radilo o njegovim najbližim suradnicima. Nadamo se da će najodgovorniji svećenik u biskupiji otac Antun poduzeti sve potrebne radnje i lišiti se usluga onih svećenika kao što se lišio i usluga nekoliko vjeroučitelja koji mu nisu bili po volji. A ako ne bude htio biskup, onda će to zasigurno učiniti Bog. Živi bili, pa vidjeli!

PEDOFILI U POŽEŠKOJ BISKUPIJI!??

Ovih dana problem pedofilije u Katoličkoj crkvi isplivao je na površinu poput dugo skrivane lešine na iznenađenje svih onih koji su sudjelovali u zataškavanju takvih nemilih događaja. Poznato je da Crkva ima problema s celibatom i razvratom svake vrste među klerom, međutim, isto tako, malo je prokazanih i osuđenih svećenika te se čini da su takvi uistinu pronašli utočište u Svetoj crkvi za vlastite nastranosti. Interes javnosti razgolitio je inertnost crkvene hijerarhije te zatvaranje očiju odgovornih za takvo stanje do te mjere da je na „optuženičku klupu“ postavljen čak i sam poglavar Katoličke crkve papa Benedikt XVI. koji je kao kardinal i predstojnik Kongregacije za nauk vjere stao u obranu „posrnulih svećenika i biskupa“ nauštrb žrtava tj.nevine dječice.
Dugogodišnja praksa u Crkvi je prvotno zaštita ugleda Crkve pa tek onda pijetet prema žrtvama, što je značilo da se počinitelji stavljaju pod zaštitu ne zbog opravdanja njihova čina nego zbog mnogo većega zla, a to je da bi se prokazivanjem i kažnjavanjem takvih svećenika zadale krvave rane Crkvi – Tijelu Kristovu. Ovakav srednjovjekovni pogled na grijeh unutar same Crkve otkriva činjenicu o minornosti uloge laika u samoj Crkvi i žrtvovanju onih koji su doživjeli poniženje i nepravdu od strane klera. Upravo ovakav pristup crkvene hijerarhije umnožio je ovakve slučajeve do te mjere da gotovo nemamo biskupiju u Katoličkoj crkvi koja nije ranjena ovim grijesima. Čak što više, ova popustljivost Crkve prema pedofilima svećenicima pozvala je sve one nastrane tipove koji su ušli u red svećeništva kako bi izrazili svoju iskrivljenu seksualnost sa što manje rizika da budu prepoznati i osuđeni. Eskalacija ovog problema pokušava se objasniti ,od strane crkvenih autoriteta, pritiskom ateista na ugled Crkve te pokušaj njezine diskreditacije. Međutim, pri tome se zaboravlja činjenica da je ovakva praksa zaređenih svećenika svojom učestalošću dostigla svoj vrhunac, a paralelno s tim rasla je i drskost klera koji se uljuljao u nedodirljivost habitusa smatrajući da priprosti puk nije u stanju raspoznati tko je muško, a tko žensko ispod reverende. Uz ogroman osjećaj sigurnosti takvih svećenika unutar institucija Crkve svakako da se računalo i na zatucanost puka kojeg se poučavalo na taj način da tko napada svećenika napada samoga Krista. I tako je Krist u Katoličkoj Crkvi zloupotrebljen kao zaštitnik pedofila, homoseksualaca, transvestita i drugih nesretnika.
Crkva se ne treba plašiti ateista jer najveću opasnost za njezinu vjerodostojnost predstavljaju sami klerici, i to ne samo oni koji aktivno sudjeluju u izobličavanju slike Božje nego i oni koji zatvaraju oči nad takvim pojavama ne čineći ništa do li vlastita samozadovoljavanja. Čak je i sam Benedikt XVI. na svetoj misi prilikom posjeta Malti doslovce zaspao što je vjerodostojan znak da neće imati snage poduzeti ništa oko raskrinkavanja pedofilije u Crkvi. Naši biskupi su poručili da takve svećenike prijavimo civilnim sudovima, što je jasna poruka da Crkva u Hrvata nema namjeru progoniti svećenike pedofile po crkvenim sudovima unatoč činjenici, da u svakoj biskupiji ćući barem nekoliko Čučeka u namjeri da zaskoče dijete u ime Oca i Sina i Duha Svetoga.

Ima li pedofila u Požeškoj biskupiji??
Ako ima svećenika homoseksualaca, što je notorna činjenica, onda ima i pedofila! Jer kako objasniti činjenicu da prvopričesnika na prvoj ispovijedi svećenik pita ima li dlačica na spolovilu, ili da na vjeronauku dodiruje djevojčice po nogama pod krinkom kako trebaju sjediti! Kako objasniti činjenicu da jedan uvaženi kanonik izjavi da drugom kanoniku ide namjestiti „zadnji trap“, dok se drugi kanonik divi muškim nogama ili ga pronađu u sobi u krevetu sa soboslikarom. Ili što reći na činjenicu da bogoslovi nabasaju na uvaženog svećenika preobučenoga u ženu, uredno našminkanoga s haljinicom i sličnim rekvizitima, ili što reći o susretima požeških svećenika homoseksualca i nekoliko preplanulih bogoslova iz Đakova, ili što reći o tome, da je naša biskupija postala utočište svećenika koja je postala glavna meka takvoga života unutar granica RH??
Može li svećenik koji želi biti nečija žena vjerodostojno djelovati i propovijedati Krista??
Može li svećenik koji se tobože hrva na podu župske kuće s bogoslovom, a sve pod krinkom dodirivanja mladića tumačiti Riječ Božju??? Ovdje ne govorimo o onima koji javno žive s ženama, jer je to postalo gotovo normalno, pa čak i poželjno u paraleli s mekoputenošću…
Crkva je potrebna čišćenja iznutra, stoga je prebacivati odgovornost na ateiste ili nijekati postojanje pedofilije u Crkvi javna podrška takvim svećenicima da ustraju u nastranostima i da se pri tom osjećaju vrlo zaštićeni.
Odgovornost laika za promicanje vrijednosti Evanđelja nije neznatna! Laici su dužni surađivati na dobrobit Crkve, te skrenuti pozornost mjerodavnima na sve devijacije koje narušavaju sliku o Bogu. Jasno je, da će u takvoj aktivnosti laici biti progonjeni i žigosani kao protivnici Crkve, ali je isto tako jasno da pedofili ne predstavljaju Crkvu, te da će oni koji budu sudjelovali u njihovom raskrinkavanju biti na strani Krista što je u konačnici ljudskoga života mnogo važnije.
Ima li naša biskupija snage da se odupre ovim zlima, vidjet ćemo! Za početak molimo sve čitaoce ovih redaka da svojim vjerodostojnim dojavama ( mogu i anonimne!) prijave takve svećenike našem biskupu, pa makar se radilo o njegovim najbližim suradnicima. Nadamo se da će najodgovorniji svećenik u biskupiji otac Antun poduzeti sve potrebne radnje i lišiti se usluga onih svećenika kao što se lišio i usluga nekoliko vjeroučitelja koji mu nisu bili po volji. A ako ne bude htio biskup, onda će to zasigurno učiniti Bog. Živi bili, pa vidjeli!

Čovjek iz kamenjara

 

Vinko se rodio prije pedeset godina. No, njegov pustolovni, avanturistički duh vječito ga je vodio dalje od škrtog hercegovačkog kamenjara i maslinovog ulja kojim je uvijek mazao kosu. Njegov prvi brak, ozakonjen u ranoj mladosti, u neimaštini kamene kućice u kojoj je živio s još petero braće, raspao se odmah. Ostavio je mladu nevjestu Anku i u potrazi za boljim i lagodnijim životom skitao je od mjesta do mjesta: "gdje bolje tu dulje". Rijetko bi imao novca da navrati dan-dva do kamene rodne kućice i ponovno nestajao. No, Anka mu je sve praštala i bez glasa to podnosila. Nije zajecala ni kada je rodila blizance, a njihov otac ih nije došao niti vidjeti. Obrađivala je maslinik, sadila vinograd, prehranjivala sebe i djecu. Onda jednog dana, sličnog ovome, stigao je u kamenjar glas da se tamo u dalekoj Slavoniji Vinko zaručio s mladom i bogatom djevojkom. Spakovala Anka ono malo svojih krpica i s nejakom djecom odvažila se na daleki i nepoznati put. Kad se pojavila na njegovom pragu gladna, žedna i s pospanom djecom u naručju, on se pravio da je ne poznaje. U Anku je znatiželjno buljila okrupnjela žena koja nije mogla vjerovati da je njen Vinko bigamista. Anka je cinično skupila usta, pogled joj je odlutao u daljinu, a potom je i ona nastavila sitnim ženskim umornim koracima za tim pogledom. Vinko je za nju prestao postojati zauvijek. Odjednom joj se učinilo da je sve to već proživjela, te da nema potrebe praviti scene. Osim toga, valjalo je djecu vratiti kući pa tada promisliti o svemu. Tako je i učinila. Više nikada se nije udavala, sav svoj život posvetila je svojim svakim danom sve kršnijim sinovima. No, iako visoki i lijepi, obojica su bili suptilni i nježni, često očiju uplakanih, jer otac nikada nije pitao za njih. Prolazile su godine, Vinko je u svom novom braku bio zadovoljan, a njegova kći Božica izrasla je u pravu ljepoticu. Majka i otac čitali su joj svaku pa i najmanju želju iz očiju. Vinku je osamnaest godina proletjelo kao san. U Novoj Gradiški bio je vrlo uspješan obrtnik koji je svakim danom imao sve više novca. I onda je njegova mezimica, u dobi od sedamnaest godina, na ljetovanju upoznala jednog kako im je rekla siromašnog mladića koji je tek počeo studirati. Sanjala je o ljubavi s njim i oči su joj se sjajile svaki put kada bi je on nazvao. Vinko se nije protivio. Nek se djeca vole, a ako je mladić dobar i usreći Božicu, pa već će im i on pomoći. No, onda jednog dana Božica je stigla kući sva uplakana. Kada je mladiću rekla svoje prezime uspostavilo se da oni nikada neće moći živjeti skupa. Božičine oči su optuživale oca, no ovaj je mislio: - mlada je, preboljet će tu ljubav!

Ali njegov sin Antiša nije mogao preboljeti. Nešto se prelomilo u njemu. Oduzeo si je život u hladnoj suterenskoj studentskoj sobici. Vinko mu čak ni na sahranu nije došao:

-Čemu? Onaj koji nije u stanju živjeti, radije nek si sam prikrati muke. Pa, makar to bio i vlastiti sin!

Božica je polako zaboravljala, jer vrijeme liječi sve rane. Za Vinka je život išao dalje. Ta, nije mogao dopustiti da mu suicid njegova sina pokvari raspoloženje i to sada kada mu je krenulo. U njegovoj radionici dnevno se šivalo na tisuće hrvatskih zastava, za kojima je bila ogromna potražnja. Prestao je brojiti lovu koju je spremao na svoj bankovni konto. Sve za Božicu. Nek joj se nađe. Ona nije smjela biti gladna. Morala je imali svog novog "golfa", skupocijeni unikatni nakit, krzna, desetine pari cipela. Kad ih već nije u mladosti imao on, bar njoj da ih priskrbi. I Božica je uvijek imala više od svojih prijateljica. O Antiši nikada nije mislila. Što je bilo, bilo je. Njegova mati odgojila je mekušce, pa ni njenog oca Vinka nije se moglo osuđivati za ono što je sin učinio. Život baš ponekad zna pred čovijeka staviti zamku pa se iz te zamršene paukove mreže teško pronalazi izlaz. Božica je svoj vidjela u brojnim vezama koje su uvijek kratko trajale.I blijedile bi prije nego bi protekao mjesec dana. Neka uživa, neka ljubi i bude ljubljena. Njega je njegov ćaća natjerao da se oženi Ankom iako ga nije pitao. Ali, otac je želio da mu sin poštuje zadanu riječ. "Ta ne možeš danas ovako sutra onako." U njihovoj obitelji generacijama su bili siromašni, ali čestiti ljudi. Svakome su "uvik" mogli pogledati u oči. Vinko je svojim nečasnim postupkom osramotio svoju obitelj, ostavivši Anku bez riječi. To mu njegov otac nikada nije mogao oprostiti. Uostalom Vinka to nije ni zabrinjavalo. On je sam znao kako je uložio maksimum svojih napora da postigne to što je postigao. I još uvijek nije bio zadovoljan sobom. Težio je postići još više. Razmišljao je kako je samo svojom beskrupuluznošću stekao novac i ugled. Jedino mu je još nedostajao položaj. "No, imat ću ja i to", obećao je Vinko sam sebi i skoncentrirao se da postigne željeni cilj. A cilj opravdava svako upotrebljeno sredstvo. Stoga je dugogodišnji prekaljeni i istaknuti komunista, veliki Jugoslaven i partijac Vinko zaigrao opasnu dvostruku igru. Posjećivao je sve predizborne skupove, sve glasnije osuđivao svoje dojučerašnje kolege i članove Saveza komunista. Znao je, stiže novo vrijeme, a to novo vrijeme traži nove ljude, one koji znaju igrati sve igre. One koji znaju uživati u hazardu. Neštedimice je galamio protiv onih s kojima je zajedno donosio odluke na partijskim sastancima, a novogradiščani su slijegali ramenima, razmišljaju i o Vinku kao o golubu prevrtaču. No, taj golub prevrtač se nije dao smesti. Brižljivo je iz svoje blizine eliminirao sve inteligentnije i poštenije ljude koji su od stida šutjeli prateći okrutne igre koje je Vinko igrao. Nije mu bila sveta čak svima sveta odora hrvatskih vojnika. On ju je obukao razmišljaju i o onome što će uslijediti poslije. I zato je uvijek bio posljednji. U svakoj borbi ginuli su hrabriji, srčaniji mladići. Pravi domoljubi, istinski zaljubljenici u lijepu našu Hrvatsku. A Vinko je udarajući laktovima lijevo i desno samo u politici išao naprijed. Jedva obrazovan, ali zato s besprijekorno razrađenim planom na kojemu bi pozavidjeli i znatno učeniji ljudi. Vidio je sebe i na položaju jednog gradskog moćnika, a kad mu to uspije već će se on znati održati. Krenuo je u glavni osvajački pohod, u mrak svojih dubina, nonstop se zaplićući u misterij vlastitog postojanja. Svi koji su mu se našli, na putu morali su nestati. Činio je to nenadanim .silovitim akcijama, krijući svoju pravu narav. Vinko želi veliku moć, želi uzdrmati sve oko sebe, uništiti one koji mu se isprječe na putu. U zastrašujućoj tami vlastite nutrine, kilometrima daleko od mjesta rođenja Vinko je činio nešto po njemu najhrabrije što je život pred njega postavio: ne smije biti poražen. Za njega nije bilo ni prošlosti ni grešaka. Zagledao se u svoje ogledalo. Crna i ponegdje sjedima prošarana kosa trajnom ondulacijom ovila mu je veliku glavu poput oblaka. Imao je arogantni orlovski nos, a oko usana mu je uvijek titrao sumnjivi početak smiješka, nekakva podrugljiva grimasa. Crne kao ugljen oči magnetski su piljile u svaku sitnicu i nehotice zbrajajući i oduzimajući, kalkulirajući koliko se može uzeti ako se mrvica da.. ..

Bio je grubijan. Preko onih koji se nisu znali i mogli usprotiviti samo je prelazio. Nikad mu nije palo na um da prljavi ljudi lako prijeđu crtu između dobra i zla. Nije važno na koji cilj je Vinko bio skoncentriran, bilo je važno steći vlast, naći načina da nadigra sve oko sebe. I to je zaokupljalo sve njegove misli i sve njegovo vrijeme. Sve drugo prepustio je zaboravu u tajnom zakutku svoje tamne svijesti. Bio je krupan čovjek, često lošeg raspoloženja. A nerijetko je svoje euforično raspoloženje postizao ponekom tableticom "Valijuma". A kad bi mu se raspoloženje srozalo znao je uzeti i "nešto žešće". Odijevao se besprijekorno, često trzajući glavom tako da mu je kosa letjela kao lavlja griva. Nos mu je izgledao kao kljun grabežljivice. Ličio je na čudovište koje je svakog trenutka prijetilo da će eksplodirati. Imao je samozadovoljno lice. Lice čovjeka koji voli beskrajno mrcvariti. U Vinku je kipjela odvratnost prema Slavoncima, želio je da pate, jer, po njemu, Slavonci kvocaju kao stare kvočke, a u isto vrijeme nemaju pameti kupovati, ulagati i zgrtati devize. Pobjedonosno se smijao svom odrazu u zrcalu, a njegovo orlovske lice navuklo je masku. Neće on kapitulirati.

- Baš me briga šta ljudi govore. Važno je imati hrpu para, -pomislio je Vinko i postavio si nove zahtjeve, a kad su jednom izrečeni, moraju se ispuniti... Pa makar i hlače na koljenima pucale od savijanja pred onima "gore" o kojima je ovisio njegov probitak, on je to činio. A Vinko se znao i poput janjeta umiljato ulagivati samo ako je to značilo da će mu donijeti korist. Vinko je bio žilav kao opanak... I smrdljiviji od najsmrdljivijeg otvora na gradskoj kanalizaciji. Majstor je Vinko za sve. I tuđe žene su bivale u njegovoj igri. Sebe je prikazivao velikim moralistom, a istovremeno imao po dvije - tri ljubavnice. Ne zato što je bio dobar ljubavnik ili što bi ga one željele i voljele, već zbog toga da "velikom gospodinu" obavljaju dojavničke poslove. Njih je kupovao (posao, nesigurnost i ugrožavanje obitelji) a preko njih ucjenjivao je političke i ine protivnike. Imao je i neke druge suradnike i "pobočnike" koji su otkucavali svoje kolege i stanje u firmama, a najrevnosniji uvijek je bio Učo. Vinko ga je koristio da mu dojavljuje "neprijatelje naroda", ali ga nije cijenio jer je znao a i govorio koliko je glup. Vinko je imao i.amaterku - političarku koju je posprdno zvao "Žofa".

Zapravo Vinko je bio nitko i ništa. I sva lova ovoga svijeta njemu nije mogla kupiti ugled i društveno priznanje. Vinko je s odvratnošću prolazio pokraj gradskih prosjaka, istih onih koji su se hranili u javnoj kuhinji, sve dok Vinko nije odlučio prodati kuću u kojoj je bila javna kuhinja. Uostalom to je bila zgrada koja je gruntovno pripadala gradu, a takve zgrade "gospodin" je jednu po jednu prodavao. I tako je javna kuhinja završila na ulici. Po drugi put u roku od pet godina. Prvi put su četnici zgradu srušili do temelja, a sada je Vinko procijenio da je to dobar poslovni potez.., I bio je zasigurno za njega,jer nakon toga on je sebi u našem malom gradu kupio još jednu kuću s nekoliko etaža, a supruga mu je vozala novog "suzukija". Jer supruga tako važne osobe ne može svaki čas uzimati "mercedesa" i njime ići u kupovinu. "Suzuki" je za to prikladniji. Standard im je bio sve veći i veći, ali su zato poštenja imali sve manje i manje. Sirotinja više nikda nije ručavala u javnoj kuhinji. Uostalom, zašto bi novinari o tome uopće pisali? Uz polupismenost direktora koji je '94, došao "Bog te pita od kuda" i urednika redakcije s trogododišnjim radnim iskustvom, novinari tako što nisu smjeli primijetiti....

Čovjek iz kamenjara

 

Vinko se rodio prije pedeset godina. No, njegov pustolovni, avanturistički duh vječito ga je vodio dalje od škrtog hercegovačkog kamenjara i maslinovog ulja kojim je uvijek mazao kosu. Njegov prvi brak, ozakonjen u ranoj mladosti, u neimaštini kamene kućice u kojoj je živio s još petero braće, raspao se odmah. Ostavio je mladu nevjestu Anku i u potrazi za boljim i lagodnijim životom skitao je od mjesta do mjesta: "gdje bolje tu dulje". Rijetko bi imao novca da navrati dan-dva do kamene rodne kućice i ponovno nestajao. No, Anka mu je sve praštala i bez glasa to podnosila. Nije zajecala ni kada je rodila blizance, a njihov otac ih nije došao niti vidjeti. Obrađivala je maslinik, sadila vinograd, prehranjivala sebe i djecu. Onda jednog dana, sličnog ovome, stigao je u kamenjar glas da se tamo u dalekoj Slavoniji Vinko zaručio s mladom i bogatom djevojkom. Spakovala Anka ono malo svojih krpica i s nejakom djecom odvažila se na daleki i nepoznati put. Kad se pojavila na njegovom pragu gladna, žedna i s pospanom djecom u naručju, on se pravio da je ne poznaje. U Anku je znatiželjno buljila okrupnjela žena koja nije mogla vjerovati da je njen Vinko bigamista. Anka je cinično skupila usta, pogled joj je odlutao u daljinu, a potom je i ona nastavila sitnim ženskim umornim koracima za tim pogledom. Vinko je za nju prestao postojati zauvijek. Odjednom joj se učinilo da je sve to već proživjela, te da nema potrebe praviti scene. Osim toga, valjalo je djecu vratiti kući pa tada promisliti o svemu. Tako je i učinila. Više nikada se nije udavala, sav svoj život posvetila je svojim svakim danom sve kršnijim sinovima. No, iako visoki i lijepi, obojica su bili suptilni i nježni, često očiju uplakanih, jer otac nikada nije pitao za njih. Prolazile su godine, Vinko je u svom novom braku bio zadovoljan, a njegova kći Božica izrasla je u pravu ljepoticu. Majka i otac čitali su joj svaku pa i najmanju želju iz očiju. Vinku je osamnaest godina proletjelo kao san. U Novoj Gradiški bio je vrlo uspješan obrtnik koji je svakim danom imao sve više novca. I onda je njegova mezimica, u dobi od sedamnaest godina, na ljetovanju upoznala jednog kako im je rekla siromašnog mladića koji je tek počeo studirati. Sanjala je o ljubavi s njim i oči su joj se sjajile svaki put kada bi je on nazvao. Vinko se nije protivio. Nek se djeca vole, a ako je mladić dobar i usreći Božicu, pa već će im i on pomoći. No, onda jednog dana Božica je stigla kući sva uplakana. Kada je mladiću rekla svoje prezime uspostavilo se da oni nikada neće moći živjeti skupa. Božičine oči su optuživale oca, no ovaj je mislio: - mlada je, preboljet će tu ljubav!

Ali njegov sin Antiša nije mogao preboljeti. Nešto se prelomilo u njemu. Oduzeo si je život u hladnoj suterenskoj studentskoj sobici. Vinko mu čak ni na sahranu nije došao:

-Čemu? Onaj koji nije u stanju živjeti, radije nek si sam prikrati muke. Pa, makar to bio i vlastiti sin!

Božica je polako zaboravljala, jer vrijeme liječi sve rane. Za Vinka je život išao dalje. Ta, nije mogao dopustiti da mu suicid njegova sina pokvari raspoloženje i to sada kada mu je krenulo. U njegovoj radionici dnevno se šivalo na tisuće hrvatskih zastava, za kojima je bila ogromna potražnja. Prestao je brojiti lovu koju je spremao na svoj bankovni konto. Sve za Božicu. Nek joj se nađe. Ona nije smjela biti gladna. Morala je imali svog novog "golfa", skupocijeni unikatni nakit, krzna, desetine pari cipela. Kad ih već nije u mladosti imao on, bar njoj da ih priskrbi. I Božica je uvijek imala više od svojih prijateljica. O Antiši nikada nije mislila. Što je bilo, bilo je. Njegova mati odgojila je mekušce, pa ni njenog oca Vinka nije se moglo osuđivati za ono što je sin učinio. Život baš ponekad zna pred čovijeka staviti zamku pa se iz te zamršene paukove mreže teško pronalazi izlaz. Božica je svoj vidjela u brojnim vezama koje su uvijek kratko trajale.I blijedile bi prije nego bi protekao mjesec dana. Neka uživa, neka ljubi i bude ljubljena. Njega je njegov ćaća natjerao da se oženi Ankom iako ga nije pitao. Ali, otac je želio da mu sin poštuje zadanu riječ. "Ta ne možeš danas ovako sutra onako." U njihovoj obitelji generacijama su bili siromašni, ali čestiti ljudi. Svakome su "uvik" mogli pogledati u oči. Vinko je svojim nečasnim postupkom osramotio svoju obitelj, ostavivši Anku bez riječi. To mu njegov otac nikada nije mogao oprostiti. Uostalom Vinka to nije ni zabrinjavalo. On je sam znao kako je uložio maksimum svojih napora da postigne to što je postigao. I još uvijek nije bio zadovoljan sobom. Težio je postići još više. Razmišljao je kako je samo svojom beskrupuluznošću stekao novac i ugled. Jedino mu je još nedostajao položaj. "No, imat ću ja i to", obećao je Vinko sam sebi i skoncentrirao se da postigne željeni cilj. A cilj opravdava svako upotrebljeno sredstvo. Stoga je dugogodišnji prekaljeni i istaknuti komunista, veliki Jugoslaven i partijac Vinko zaigrao opasnu dvostruku igru. Posjećivao je sve predizborne skupove, sve glasnije osuđivao svoje dojučerašnje kolege i članove Saveza komunista. Znao je, stiže novo vrijeme, a to novo vrijeme traži nove ljude, one koji znaju igrati sve igre. One koji znaju uživati u hazardu. Neštedimice je galamio protiv onih s kojima je zajedno donosio odluke na partijskim sastancima, a novogradiščani su slijegali ramenima, razmišljaju i o Vinku kao o golubu prevrtaču. No, taj golub prevrtač se nije dao smesti. Brižljivo je iz svoje blizine eliminirao sve inteligentnije i poštenije ljude koji su od stida šutjeli prateći okrutne igre koje je Vinko igrao. Nije mu bila sveta čak svima sveta odora hrvatskih vojnika. On ju je obukao razmišljaju i o onome što će uslijediti poslije. I zato je uvijek bio posljednji. U svakoj borbi ginuli su hrabriji, srčaniji mladići. Pravi domoljubi, istinski zaljubljenici u lijepu našu Hrvatsku. A Vinko je udarajući laktovima lijevo i desno samo u politici išao naprijed. Jedva obrazovan, ali zato s besprijekorno razrađenim planom na kojemu bi pozavidjeli i znatno učeniji ljudi. Vidio je sebe i na položaju jednog gradskog moćnika, a kad mu to uspije već će se on znati održati. Krenuo je u glavni osvajački pohod, u mrak svojih dubina, nonstop se zaplićući u misterij vlastitog postojanja. Svi koji su mu se našli, na putu morali su nestati. Činio je to nenadanim .silovitim akcijama, krijući svoju pravu narav. Vinko želi veliku moć, želi uzdrmati sve oko sebe, uništiti one koji mu se isprječe na putu. U zastrašujućoj tami vlastite nutrine, kilometrima daleko od mjesta rođenja Vinko je činio nešto po njemu najhrabrije što je život pred njega postavio: ne smije biti poražen. Za njega nije bilo ni prošlosti ni grešaka. Zagledao se u svoje ogledalo. Crna i ponegdje sjedima prošarana kosa trajnom ondulacijom ovila mu je veliku glavu poput oblaka. Imao je arogantni orlovski nos, a oko usana mu je uvijek titrao sumnjivi početak smiješka, nekakva podrugljiva grimasa. Crne kao ugljen oči magnetski su piljile u svaku sitnicu i nehotice zbrajajući i oduzimajući, kalkulirajući koliko se može uzeti ako se mrvica da.. ..

Bio je grubijan. Preko onih koji se nisu znali i mogli usprotiviti samo je prelazio. Nikad mu nije palo na um da prljavi ljudi lako prijeđu crtu između dobra i zla. Nije važno na koji cilj je Vinko bio skoncentriran, bilo je važno steći vlast, naći načina da nadigra sve oko sebe. I to je zaokupljalo sve njegove misli i sve njegovo vrijeme. Sve drugo prepustio je zaboravu u tajnom zakutku svoje tamne svijesti. Bio je krupan čovjek, često lošeg raspoloženja. A nerijetko je svoje euforično raspoloženje postizao ponekom tableticom "Valijuma". A kad bi mu se raspoloženje srozalo znao je uzeti i "nešto žešće". Odijevao se besprijekorno, često trzajući glavom tako da mu je kosa letjela kao lavlja griva. Nos mu je izgledao kao kljun grabežljivice. Ličio je na čudovište koje je svakog trenutka prijetilo da će eksplodirati. Imao je samozadovoljno lice. Lice čovjeka koji voli beskrajno mrcvariti. U Vinku je kipjela odvratnost prema Slavoncima, želio je da pate, jer, po njemu, Slavonci kvocaju kao stare kvočke, a u isto vrijeme nemaju pameti kupovati, ulagati i zgrtati devize. Pobjedonosno se smijao svom odrazu u zrcalu, a njegovo orlovske lice navuklo je masku. Neće on kapitulirati.

- Baš me briga šta ljudi govore. Važno je imati hrpu para, -pomislio je Vinko i postavio si nove zahtjeve, a kad su jednom izrečeni, moraju se ispuniti... Pa makar i hlače na koljenima pucale od savijanja pred onima "gore" o kojima je ovisio njegov probitak, on je to činio. A Vinko se znao i poput janjeta umiljato ulagivati samo ako je to značilo da će mu donijeti korist. Vinko je bio žilav kao opanak... I smrdljiviji od najsmrdljivijeg otvora na gradskoj kanalizaciji. Majstor je Vinko za sve. I tuđe žene su bivale u njegovoj igri. Sebe je prikazivao velikim moralistom, a istovremeno imao po dvije - tri ljubavnice. Ne zato što je bio dobar ljubavnik ili što bi ga one željele i voljele, već zbog toga da "velikom gospodinu" obavljaju dojavničke poslove. Njih je kupovao (posao, nesigurnost i ugrožavanje obitelji) a preko njih ucjenjivao je političke i ine protivnike. Imao je i neke druge suradnike i "pobočnike" koji su otkucavali svoje kolege i stanje u firmama, a najrevnosniji uvijek je bio Učo. Vinko ga je koristio da mu dojavljuje "neprijatelje naroda", ali ga nije cijenio jer je znao a i govorio koliko je glup. Vinko je imao i.amaterku - političarku koju je posprdno zvao "Žofa".

Zapravo Vinko je bio nitko i ništa. I sva lova ovoga svijeta njemu nije mogla kupiti ugled i društveno priznanje. Vinko je s odvratnošću prolazio pokraj gradskih prosjaka, istih onih koji su se hranili u javnoj kuhinji, sve dok Vinko nije odlučio prodati kuću u kojoj je bila javna kuhinja. Uostalom to je bila zgrada koja je gruntovno pripadala gradu, a takve zgrade "gospodin" je jednu po jednu prodavao. I tako je javna kuhinja završila na ulici. Po drugi put u roku od pet godina. Prvi put su četnici zgradu srušili do temelja, a sada je Vinko procijenio da je to dobar poslovni potez.., I bio je zasigurno za njega,jer nakon toga on je sebi u našem malom gradu kupio još jednu kuću s nekoliko etaža, a supruga mu je vozala novog "suzukija". Jer supruga tako važne osobe ne može svaki čas uzimati "mercedesa" i njime ići u kupovinu. "Suzuki" je za to prikladniji. Standard im je bio sve veći i veći, ali su zato poštenja imali sve manje i manje. Sirotinja više nikda nije ručavala u javnoj kuhinji. Uostalom, zašto bi novinari o tome uopće pisali? Uz polupismenost direktora koji je '94, došao "Bog te pita od kuda" i urednika redakcije s trogododišnjim radnim iskustvom, novinari tako što nisu smjeli primijetiti....

HRVATSKA LUTRIJA

HRVATSKA LUTRIJA