U posljednje vrijeme sve se češće iz crkvenih krugova mogu čuti riječi koje osuđuju trenutnu gospodarsku i društvenu situaciju u Hrvatskoj. Ovo stidljivo prokazivanje nepodnošljive političke situacije u potpunosti je poopćeno do te mjere iz razloga što se Crkva suviše kompromitirala s vladajućom kastom da bi mogla imati kritičan stav spram tlačenja koja narodu zagorčavaju život. Nije se slučajno sve ove godine naviještalo evanđelje koje nije imalo veze s ekonomskim, društvenim, kulturnim i političkim stvarnostima! Crkva je svjesno podržavala postojeću vlast zauzvrat tražeći povlašteni položaj u društvu te na taj način žrtvovala univerzalne vrijednosti naspram privilegija. Mnogi svećenici uz blagoslov svojih biskupa postali su službenici svjetovne vlasti učvršćivajući jednu političku opciju, preciznije rečeno – stranku HDZ-a. Ova zloupotreba duhovne vlasti dugoročno će imati za posljedicu distanciranost i udaljavanje mnoštva indiferentnih kršćana od Crkve koja je prestala biti znak i čuvar transcendentnosti ljudske osobe. U korumpiranom društvu Crkva postaje predvodnica korumpiranosti pristajući uz političku elitu vladajuće stranke koja je odgovorna za provođenje nezamislivog iskorištavanja i obezvrjeđivanja većine stanovništva RH. Posljedica toga je, da danas u Hrvatskoj imamo Crkvu koja umjesto da služi Božjem narodu, služi jednoj političkoj opciji, umjesto da svjedoči Kristovu ljubav svim ljudima, njome bivaju obuhvaćeni samo bogati tj, oni koji su nepravedno stekli bogatstva ucviljujući sirotinju.
Crkva tako postaje suučesnik onih koji su pod krinkom rodoljublja, čovjekoljublja i Bogoljublja opustošili Lijepu našu! Obzirom da Crkva samu sebe doživljava kao savršeno društvo ovakve ili slične kritike upućene vodstvu pokušat će pripisat ateističkim nastojanjima narušavanja uzvišene slike o Crkvi kao tijelu Kristovu. Rekli bismo, ništa novo! Pa Krist je u odnosu na saduceje i farizeje bio ateist. Saduceji kao veliki svećenici bili su Isusovi ljuti neprijatelji koji su se u političkom manevru povezali s omraženom rimskom vlašću. Nije li svaka vlast tuđinska pa makar bila sastavljena od domaćih ljudi koja rasprodaje vlastitu zemlju, šalje generale u ropstvo te dugoročno raskućuje stanovništvo bogateći se potkradanjem zajedničkih dobara. Crkva bi trebala od građana tražiti oprost što nije ispunila očekivanu ulogu u društvu iskoristivši utjecaj u borbi protiv nepravde, što nije zbog vlastite grešnosti i prevelike zaokupljenosti sama sobom raskrinkavala vlastohleplje, častohleplje i nepravedno bogatstvo. Da su crkvene vlasti radikalno slijedile Kristove upute i primjer došlo bi do velike promjene u političkom životu naše zemlje, ovako je osim materijalnoga siromaštva na površinu isplivalo i duhovno kao posljedica neautentične i nekristovske Crkve.
Ovih dana nalazimo se pred odlukom biranja predsjednika RH između dva veoma različita kandidata Milana Bandića i Ive Josipovića. S vjerskoga stajališta poznata je činjenica da je Josipović kršćanin koji ne prakticira crkvenost, a Bandića su puni mediji prakticiranja crkvenosti, da ne nabrajamo… Ne ulazeći u religioznu iskrenost kandidata bira se između indiferentnog kršćanina koji se bori za društvo temeljeno na jednakosti i ljubavi i praktičnoga vjernika koji vjeruje u Boga kao idola koji štiti moći vlasništva u svijetu podijeljenom na bogate i siromašne. Već je sada jasno da je crkvenome vodstvu zanimljiviji kandidat koji pokazuje izvanjsku hrabrost pripadanja Crkvi ( jer takav kandidat nalikuje većini crkvenih službenika ), nego onaj koji je tu hrabrost zamijenio djelovanjem protiv nepravde. Crkveni službenici nikako ne žele prihvatiti činjenicu da osnovni religiozni problem nije vjera nego praksa. Tome u prilog svjedoče i brojne propovijedi biskupa i svećenika o komunizmu kao sustavu koji ih je diskriminirao, međutim, vrijeme u kojem je bilo dovoljno se deklarirati kao vjernik je prošlo, današnje vrijeme traži iskustveno svjedočanstvo vlastite crkvenosti, i stoga bih se usudio reći, slušajući i motreći ova dva predsjednička kandidata da je Ivo Josipović unatoč nedostatku kulta mnogo bliži vrijednostima Evanđelja nego Bandić čija odjeća doduše miriše na tamjan ali i na vlast, novac i kapital koji zamućuju sliku božanskoga u ljudskome.
1 komentar:
filozof
Osnovni religiozni problem jest nedostatak vjere, zbog čega je praksa takva kakva je. Da crkveno vodstvo prije svega, iskreno vjeruje u Boga, njegove zakone i duhovnost uopće, tada sasvim sigurno ne bi radili ovo što rade. Crkva se danas spotiče na samom pojmu Boga. Riječi ne mogu pružiti stvarnost, već ih treba koristiti kao putokaz. Ali kada se uz pomoć pojmova dođe do stvarnosti, pojmovi postaju beskorisni. Stvarnost ne mogu objasniti pojmovi i riječi; stvarnost je nešto s one strane pojmova.
Jedan filozof je to vrlo slikovito rekao: "Magarac na kojega se uspneš i na kojem jašeš do kuće, nije sredstvo s kojim ulaziš u kuću. Pojmove koristite da bi tamo mogli stići, a onda sjašite i idete iznad toga". Prepreka do Boga je riječ Bog. Teolozi i svećenici to ne razumiju. Umjesto da sve objasne vjerom u Boga, oni objašnjavaju kako je Bog- objašnjiv. A nije. Bog je tajna i nitko je ne razumije. Govoriti drugačije je čisto idolopoklonstvo iz računice.
Objavi komentar