Danas sam u Brodskom Drenovcu ispratio na počinak Matu Nerovčića, 49 godina staroga hrvatskoga branitelja. Bilo je mnogo ljudi i neuobičajeno tiho. U sprovodnoj povorci izostali su komentari tradicionalnih seoskih brbljavaca. Nije se komentirao ni plač Matine supruge. Buka nekoliko počasnih metaka u zrak rastjerala je izgladnjele golubove s krova srednjovjekovne crkve sv. Dimitrija. Iako nije bilo hladno svećenik je održao sprovodni obred bez propovijedi. Sv. Misa zadušnica, također bez propovijedi, završila je veoma brzo uz prisustvo malog broja vjernika. Ubrzo sam se našao kod kuće i odlučio pregledati vijesti na Internetu. Na RVA i Radio Požegi mogli su se pročitati vijesti poput: „Žena ukrala novčanik“, „ Automobilom skliznuo u kanal“, „Rukometaši Požege pripremaju se za novu sezonu“, „Zvečevo ispeklo veliku čokoladu“ i niz drugih trivijalnih tekstova koji vas ne motiviraju da pročitate išta više od naslova. O suicidu Mate Nerovčića ni slovca!
Pitao sam se, zar je moguće da u ovoj našoj maloj zatucanoj i jebenoj sredini jedan primitivni lokalni šerif može utjecati na naša lokalna novinarska piskarala do te mjere da se ne usude u spomen na čovjeka, koji je izložio svoj život krvareći po blatnim rovovima i koji je iza sebe ostavio udovicu s četvero djece, napisati nekoliko redaka o njegovoj smrti??
Zar netko misli da se mogu zataškati činjenice oko Matine smrti?? Upravo ta nepodnošljiva tišina što odzvanja požeškom kotlinom je najglasniji krik. Osjećam dužnost da melodiju toga krika pretočim u nekoliko redaka te raskrinkam podlu igru onih čiji zmajevski zadah već duže vrijeme mnogim slavoncima mrači pogled na ovu kotlinu.
Priča koju ću vam ispričati je klasični vestern s Divljeg Zapada gdje u mladom gradu lokalni bogataš s tajanstvenom prošlošću ugnjetava građane otimajući im živote i imetke uz pomoć korumpiranog suca, korumpiranog bankara, korumpiranog svećenika i korumpiranog šerifa i njegovih pomoćnika.
++++
Mato Nerovčić je godinama radio u tvrtki Oroplet, u Pleternici. Njegova životna sreća proizlazila je iz jednostavnosti i skromnih životnih prohtjeva. Tvrdio je da nije sretan onaj tko puno ima nego tko malo treba. Početkom rata Mato je među prvima otišao na front, posao vojnika odradio je ponizno i skromno bez hvalisanja. Nakon rata Mato se ponovno vratio u dragu mu tvrtku. Mogućnost prijevremene vojne mirovine nije iskoristio. Bio je poštenjačina, naposljetku, mora netko i raditi, riječi su Matine, a u očima mu je iskrila radost što se vraća nazad na svoj stari posao.
Mato, poput nekih, nije bio ljubomoran na novoga vlasnika Oropleta Franju Lucića koji je tvrtku preimenovao u TOFRADO, što su kratice imena njegovih sinova, niti su ga zanimale priče o sitnom trgovcu čavala koji je preko noći „jamio“ sve vrednije nekretnine u malom gradiću Pleternici. Čak štoviše, Mate je gajio simpatije prema dečkima iz susjednoga sela koje je poznavao još od djetinjstva prisjećajući se njihove neimaštine. Tko bi zaboravio dobroćudnog i plavokosog Franju koji je bio prepoznatljiv po svojim širokim ustima s kojih je neprestano tjerao muhe koje su slijetale na tragove domaćeg pekmeza oko njegovih usana. Braća Lucić su preživljavali zahvaljujući namazanim šnitama kruha koja su im donosili njihovi vršnjaci s kojima su se igrali. Tko može zaboraviti maloga crnoga, mršavoga i izgladnjeloga Franjina brata Dragu koji je oskudno obučen neprestalno ratovao s maslinastozelenim slinama te vječno šmrkao i jezikom dodirivao skorene ostatke.
Mato je promatrajući ovu dvojicu braće Lucić kao odrasle ljude, sada pune samopouzdanja, dobro uhranjene i lijepo obučene, gledao u njima HDZ-ovu predizbornu parolu:“ TO JE NAŠA ZEMLJA, TU SAGRADIMO DOM!“ , vjerojatno ne znajući kao i većina njegovih prijatelja da će ta parola biti privilegij samo nekolicine. Mato se nije bavio špekulacijama o privatizaciji i nepravedno stečenim bogatstvima, nego je sa simpatijama gledao na uspjeh siromašnih dječaka i bio sretan s minimalnom plaćom i svojim statusom u društvu.
Nažalost, kako je vrijeme prolazilo slika o braći Lucić postajala je sve iskrivljenija. Uz mnoge afere što se vežu za ovu dvojicu Matu je najviše pogodila činjenica što Lucići nisu iskoristili braniteljske kredite za razvoj tvrtke nego su pohlepno gradili apartmane duž Jadrana te na taj način svjesno ugrozili opstanak tvrtke. Posljedica takvoga nezasitnoga stjecanja je činjenica da se Mato našao na ulici, a njegova obitelj bez ikakvih primanja. Nakon otkaza, bezuspješno je pokušao naći bilo kakvo zaposlenje. Postao je potišten shvativši da je žrtva pohlepe braće Lucić. Dodatno ga je uzdrmala činjenica izračunavši da je ovoj obitelji svojim radom u njihovoj tvrtci stekao jedan od mnogih stanova čiji su bili vlasnici. Čak i Crkva, koju je Mato duboko u srcu ljubio, davala je podršku Lucićima, aplaudirajući njihovu bogatstvu, stavljajući ih u prve redove kao perjanice ove zajednice. Lucićeva hodočašća u Rim, Lourds i Izrael s uvaženom crkvenom elitom samo su alibi koji bi trebao stvoriti sliku o njima među narodom kao poštenim i vrijednim ljudima. Na ovo koketiranje Crkve s izrabljivačima sirotinje Mato je gledao s gnušanjem.
Nakon neuspjelog pokušaja suicida Mato se još uvijek nadao „ samilosnoj šniti namazanog kruha“, ali od nekadašnjih siromašnih dječačića više nije bilo moguće očekivati ikakvu samilost jer njihova kamena srca više nisu bila u mogućnosti prepoznati smisao življenja.
Mato je u biti kao jedinka izguran s pozornice života bez stvarne osobne želje da je napusti.
Izguran je od onih koji su nezasitni stjecanja materijalnih bogatstava, i od onih koji su zaboravili naviještati Radosnu vijest, i od onih koji su spremni za mrvice ispod stola staviti se u službu laži i nepravde, kao i od onih koji uporno šute nad lopovlukom gledajući samo neku svoju malu ovozemaljsku korist. Ne možemo prihvatiti činjenicu da je Mato sam sebi presudio, već da se nije mogao osloboditi omče nemilosrdnoga društva bez istinskih vrijednosti. Omča licemjerja, dodvoravanja, pohlepe, podmićivanja i nepravde čvrsto ga je stezala oko grla. Vijest o njegovoj smrti nije iznenadila bešćutnu elitu našega kraja. Franjo Lucić, čovjek koji nije propuštao gotovo ni jedan sprovod člana neke veće obitelji koristeći ga za reklamu vlastite dobrote ovaj se put nije pojavio. Nije se pojavio niti sadašnji župan Marijan Aladrović, Matin suseljanin, koji je donedavno uoči lokalnih izbora obilazio Drenovčane moleći da mu dadnu svoj glas. Doduše, dan ranije pojavio se na vratima kuće Nerovčića s plavom kuvertom, valjda misleći da će moći otkupiti Matinu smrt s nekoliko tanašnih novčanica. Nije isključeno da ga je poslao sam Franjo da ispita situaciju hoće li biti zgodno da se pojavi na sprovodu!
Očigledno je Marijan Aladrović zmaj Brodsko Drenovački procijenio da je najbolje da se primire te pokušaju medijskom šutnjom ignorirati slučaj, kao što su uspjeli spriječiti da se na Radio Požegi u emisiji o braniteljima ne pročita pismo Matine žene nakon njegova pokušaja suicida, a sve zbog jednog jedinog razloga jer se u pismu spominjao Franjo Lucić kao negativac. Nadalje, hadezeova Radna skupina za obmanu i dezinformacije sa sjedištem u MUP-u Požeško-slavonske županije zaplijenila je Matino pismo te onemogućila mogućnost da se Matina posljednja volja pročita na sprovodu. Ne bi me ni malo čudilo, da ista ta ekipa krivotvori Matine posljednje riječi.
Ovim putem pozivam suprugu Drage Lucića da supruzi pokojnoga Mate vrati stan koji je on zaradio primajući nepravedno malenu plaću, te ovim putem objavljujemo vlasničke listove 7 (sedam) stanova čiji su vlasnici bračni par Drago i Stela Lucić i čija vrijednost iznosi gotovo 1 mil. eura.
Ovim putem pozivam i njezina oca Tomu Jelića koji je ovih dana objavio religioznu zbirku pjesama o Gospinim suzama, da u ime suza naše Nebeske majke pokuša kćerci objasniti da joj za vječni život neće trebati toliki stanovi.
Pozivam također i braću Lucić da vrate sve ono što su stekli zakidajući od usta sirotinje koja ih je služila i da ne čekaju trenutak kada će oni to morati vraćati na silu. Pozivam na pravednost, obraćenje i pomirenje, dok ne bude kasno.
Na kraju ovoga teksta možete pogledati sliku čovjeka koji je postao zmaj Drenovački. Vjernicima je poznato da se protiv zmaja borio i anđeo te da je zmaj sinonim životinje koja ugnjetava slabije, riga vatru i zadahom okužuje sve oko sebe. U filmovima ga obično prikazuju kao staru životinju koja nemilosrdno proždire glave podanicima. Pitam se po kojim kriterijima je Aladrović ušao u Družbu braće hrvatskoga zmaja, i kakvim djelima je zadužio hrvatsku kulturu i baštinu. Očigledno je da je ova stara masonska družba pomno odabrala ljude koji će pod krinkom rodoljublja i očuvanja hrvatske baštine jedni drugima namještati utjecajna mjesta u društvu.
Mati neka je pokoj vječni, a vama Drenovčani postavljam samo jedno pitanje: Dokle ćete hraniti zmaja i prinositi mu žrtve???
Nema komentara:
Objavi komentar